Iz našeg ugla

Isidora Bjelica, multimedijalna spisateljica

Isidora Bjelica je bila jedna od naših najuspješnijih ženskih pisaca svih vremena, njeni romani su se prodavali u velikim tiražima, a najveći dio njih bili su prosto ljubići.

Vladimir Đurić Đura
FOTO: SCREENSHOT

Putovala je da bi pisala. Sa druge strane, bila je vrhunski intelektualac i poznavalac zagonetne istorije. Njene knjige eseja, putopisa ili studije bile su uvijek ispred vremena.

Rođena je u Sarajevu, kao ćerka šahiste Dimitrija Bjelice, autora mnogobrojnih knjiga o šahovskoj igri. Još dok je bila djevojka napravila je čuveni naci žur u Sarajevu u svojoj kući, zbog čega je tadašnja Titoistička vlast prosto razapela u medijima, a njenog oca natjerala da se trajno preseli u Beograd. Grijeh kemp igre i koketiranja sa neonacizmom nikad joj nije oprošten.

U životu je birala druženja i ljubav sa ljudima koji nisu krili svoja desničarska usmerenja. Sa jednim od njih uplovila je u brak. Bio je to znameniti scenarista Nebojša Pajkić. Nebojša je bio moj izvrsni profesor scenarija sa FDU, a to je bio i Isidori.

Upoznao sam Isidoru početkom devedesetih, kada je pripremala svoje knjige o ikonama beogradskog novotalasnog života. U jednoj od tih knjiga istakla je i mene kao urbanog kantautora sa šmekom hotelskog muzičkog stila. To mi se zaista dopalo kao karakteristika jednog dijela mojih muzičkih radova.

Isidora je veoma cijenila ljude iz Beograda koji su imali avangardističke ambicije. Bio sam na jednom od hepeninga kada su Isidora i Pajkić promovisali svoj Politart manifest. Bilo je to nešto na tragu ruske avangarde, novog talasa i postmoderne ezoterije. Kasnije su objavili “Manifest politart mudraca”  i knjigu “Tajna društva u Srbiji”, koje su u vrijeme Miloševićeve vlasti bile radikalno suprotne od suverenovih socijalističkih ideala. Sav novac od prodaje knjiga Isidora je davala na putovanja, pa su ona i Pajkić, i njihova djeca Lav i Vila Evangelina, obišli čitav svijet.

Kao grom iz vedra neba protutnjala je kroz čaršiju vijest da Isidora ima rak. Borila se sa tom boljkom na sve načine, pisala knjige o metodama liječenja kroz koje je prolazila, tako da je uspijevala da značajno uspori bolest koju je otkrila u terminalnoj fazi.

Nekoliko puta sam posjetio Nebojšu i Isidoru u njihovom beogradskom stanu, koji je bio uređen u neobaroknom stilu, prepun slika i knjiga. Nije vjerovala da je zloćudna bolest može savladati. Bila je rođeni pobjednik. Imala je do samog kraja kreativan i umjetnički pristup životu. Lagano je ispijala koktel iz duguljaste kristalne čaše i pričala svoje kemp vizije budućih projekata, filmova, pozorišnih predstava, multimedijalnih izložbi, modnih revija, knjiga. Bila je toliko živahna da i danas ne vjerujem da je otišla.