Ajla nije bila na cesti sama. Bila je s ocem. On je nekoliko koraka iza nje, sa torbom u ruci. U jednom trenutku ima kćerku. U drugom, ostaje bez nje. Nekoliko dana ranije, sličan scenario. U Kalesiji je nastradala žena koja je bila pješak. Drugi vozač, ali isti rezultat: Alkohol za volanom i smrt.
Onog trenutka kad sjedneš za volan pijan, kada odlučiš da voziš pod uticajem alkohola, ti biraš da budeš prijetnja. Da budeš “metak” u automobilu.
I dok porodice oplakuju, iz MUP-ova nas uvjeravaju da “kontrole su redovne”, “provode se pojačane aktivnosti”. I to je tačno. U posljednje vrijeme, policija je svakodnevno na terenu. Kontrolišu se vozači, rade se alkotestovi i testovi na drogu. Ali, to nije dovoljno. Problem nije u nedostatku kampanja i policijskih aktivnosti. Problem je u nedostatku posljedica. Nema dovoljno oštrih kazni. Nema stvarnog straha od zakona. Vozač koji ubije u pijanom stanju, uz dobrog advokata, dobije simboličnu kaznu. Jer, takvo je naše pravosuđe.
U državi gdje pravda spava, pijani vozači se smiju, a roditelji sahranjuju djecu. A nama ostaje da svaki put kad čujemo sirenu, drhtimo od pomisli: Ko je sada nastradao?
Postoje zakoni koji se mogu promijeniti. Postoje kazne koje se mogu pooštriti. Postoji svijest koju možemo probuditi. Naravno, ako želimo.
Pijani vozači nisu nesreća. Oni su tempirane bombe. I dok ih ne zaustavimo, niko od nas nije siguran na ovom putu koji se zove život.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.