Jedna od najcitiranijih misli rodonačelnika komunizma, Karla Marksa, jeste ona da svaki narod ima onakvu političku vlast kakvu zaslužuje.
Prođe, eto, 27 godina od stradanja srpskih izbjeglica, prognanih iz Hrvatske, na Petrovačkoj cesti, na teritoriji BiH.
Da nije bilo botova koji su, zarad sendviča, poranili s komentarima o „napadu na službeno vozilo Željke Cvijanović“, koji je prijavljen u petak kod Mostara, stav javnosti bio bi sjevernokorejski jednoglasan u konkretnom slučaju.
Uvoz mesa u BiH i u 2022. cvjeta nesmanjenim intenzitetom, čime je nastavljen potop domaće hrane.
Bliži se predizborna kampanja, a zabavljača je sve više. Ili kako oni vole da kažu, boraca za sve ugrožene. Dvorske lude na svakom koraku otvaraju vrata svima, zabavljajući narodne mase.
Vuk Karadžić je zapisivao vrhunski zanimljive narodne pjesme, koje su panteon srpske popularne kulture, jer se u njima opisuju podvizi naših najvećih junaka kakav su Kraljević Marko, Mina od Kostura, relja Krilatica.
Čim upalite TV, radio, prelistate štampu ili portale, čujete kako nas očekuje teška jesen, godina, neki kažu da je ovo vrijeme najteže od rata, pa na ovamo. Kao da mi to ne osjećamo.
Ruanda, Irak ili Sirija, kao i brojne druge nesrećne države koje su posljednjih decenija imale udes da im se sa strane uvozi demokratija, u globalnim geopolitičkim pričama i analizama ne pominju se toliko kao potencijalno novo krizno žarište kao što je to slučaj sa Balkanom.
Oni imaju 16, 20, ili 27 godina, dakle, u najljepšem su životnom dobu, koje će pod starost, ako je sreće, pamtiti po prvim ljubavima, koncertima, putovanjima. Oni ne pamte rat. Ali rat je obilježio njihovo odrastanje, na najgori i najotrovniji način.
Mi smo najbolji primjer otrcanosti fraze da „mostovi spajaju ljude“. I naši i tuđi mostovi služe nam da zavađaju ljude. Ako su političari još zadržali minimum ljudskosti.
„Danas svi igraju fudbal“, otrcana je fraza koju koriste svi treneri na našim prostorima kad njihovi timovi budu eliminisani iz evropskih takmičenja od slabijih rivala. Na startu nove sezone Balkan se crveni od stida.
Sa dolaskom godišnjih odmora svake godine, kao po pravilu u julu i avgustu, poveća se broj teških saobraćajnih nesreća na putevima u Republici Srpskoj.
Budući da sam veliki ljubitelj umjetnosti tanga, naročito muzike koju volim da pjevam, a da plešem na žalost ne umijem, pronalazim sve što može biti povezano s tim; od famozne knjige Roberta Farisa Tompsona „Tango, umjetnička istorija ljubavi“, pa sve do pop kulturnih tvorevina gdje se tango koristi kao metafora, kao što je slučaj sa stripom „Sarajevo tango“ Hermana Ipena.
Kako li je lijepo kada, baš kada sunce upekne, vi imate dovoljno novca, a bome i mašala slobodnih dana. Pa, ko gdje hoće. Na more, na planinu, pod suncobran ili drvo.
Protest takozvanih probosanskih snaga i bh. patriota, koji je prije par dana upriličen pred zgradom OHR u Sarajevu, predstavljao je još jedan dar sa neba svima koji govore da je BiH neodrživa zemlja i da bi ovaj tragikomični cirkus od države jednom konačno trebalo da se raziđe.
Pedesetčetvorogodišnji Turčin O.G. poginuo je prekjuče u Banjaluci na gradilištu u centru Banjaluke.
Većini je i prije tromjesečne zabrane izvoza drvnih sortimenata iz BiH, prvenstveno oblovine, peleta i ogrevnog drveta, bilo jasno da se radi o kratkoročnoj zabludi za naivne koji su se ponadali da će zabrana bitno uticati na galopirajuće cijene ove robe na domaćem tržištu.
Kamo sreće da su naši najveći problemi nakaze koje snimaju spotove pored UKC Republike Srpske i izgubljeni i nekompetentni direktor te zdravstvene ustanove. Kako jedan drugog počastiše Vlado Đajić i Draško Stanivuković.
Dvadesetogodišnja era unipolarnog svijeta i dominacije jedne velike sile definitivno je prošla.
Sigurno su već svi u ovoj državi, a i šire, čuli za vijest da studentkinja iz Istočnog Sarajeva ne može da se prijavi za asistenta na fakultetu u Sarajevu na kojem je studirala, jer je prijavljena na evidenciji nezaposlenih na birou u drugom entitetu, a ne u ovom u kojem se nalazi taj isti fakultet.