Taj mejl je bio dovoljan da se obustavi nastava, djeca vrate kućama, roditelji uznemire, a policija pokrene protivdiverzioni pregled.
Neko je odlučio da se poigra najosjetljivijim mogućim metom. Školom. I, što je najgore, to radi uspješno.
I dok se institucije trude da rade svoj posao, ostaje pitanje koje se uporno prešućuje: Ko i zašto bez ikakvih posljedica teroriše cijelo društvo?
Posebno zabrinjava činjenica da se ovakvi slučajevi ponavljaju. Prijetnje postaju učestale, gotovo rutinske, a društvo polako otupi. Svaki novi mejl se dočeka sa rečenicom: „Vjerovatno je opet lažno“. Upravo u toj rečenici leži najveća opasnost. Normalizacija prijetnji vodi ka gubitku opreza, a gubitak opreza u ovakvim situacijama može imati katastrofalne posljedice.
Da li se počinioci pronalaze? Da li javnost ikada dobije odgovor ko stoji iza prijetnji i dojava? Bez jasnih epiloga, poruka je jasna. Prijetnje se mogu slati bez ozbiljnih posljedica.
Kada roditelj, nakon vijesti o prijetnji bombom, samo slegne ramenima i kaže: „Ma, neće biti ništa“, tada smo već izgubili. Jer sistem bezbjednosti ne smije da zavisi od sreće i pretpostavki. On mora da zavisi od odgovornosti i kazne.
Zato ova priča ne smije završiti saopštenjem o završenim protivdiverzionim pregledima. Ona mora završiti sa jasnom porukom da se teror, pa čak i onaj „digitalni“ neće tolerisati.
Dok god počinioci ostaju bezimeni, a kazne nevidljive, ova priča će se ponavljati.
A sutra ćemo možda opet čitati isti naslov.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.