Bogdan je ovu numeru snimio na svom albumu iz 1984. godine. Ona je djelo mađarsko- rumunskog kompozitora i virtouza na violini Janoša Biharija.
Bihari (1764 – 1827) bio je jedan od pionira rumunske akademske muzike. On je cigansku muziku podigao na najviši nivo, rekli su kritičari. Slavni pijanista Franc List rekao je za njega sljedeće: „Tonovi koji izlaze iz magične Biharijeve violine su kao suze“.
Bihari je često svirao za Austrijskog cara na dvoru u Beču. Tamo se družio sa Ludvigom Van Betovenom i Pablom de Sarsateom. Godine 1824. ozlijedio je ruku tako da više nije mogao da svira, sve do svoje smrti u Budimpešti par godina kasnije.
Ostavio je 84 kompozicije koje se danas smatraju klasičnim djelima, a vesela šaljiva tema „Sedela sam za mašinom, šila sam“, ostala je njegovo najpopularnije djelo.
Tekst za srpsku verziju pjesme uradio je Zvono Bogdan. On se prisjeća da je to bilo u vrijeme dok je služio vojni rok u Somboru.
Šaljive pjesme su uvijek bile zaštitni znak njegovog repertoara, uz nekoliko velikih tamburaških balada. Sam Zvonko Bogdan se veoma rano oženio. Kada je imao trideset i dvije godine u Beogradu se oženio subotičankom Mirjanom, tada Kopunović, koja je 13 godina mlađa od njega i koja mu je od tada najveći oslonac u životu.
– Moja supruga jedna je od onih osoba koje ne pričaju mnogo. Jedino ona mi nikada nije dozvolila da se razmašem i previše fantaziram. To je jedna vrlo ozbiljna i temeljna žena koja samo sluša o čemu pričam i šta se događa. Kada primjeti da se zalepršam, onda kaže: Ej, sačekaj malo, spusti se na zemlju, to može mnogo jednostavnije. Ti njeni savjeti mnogo su mi koristili u životu. Ona je bila zadužena da vodi računa o našoj djeci, dok sada najviše pažnje posvjećuje našim unucima – pričao je Zvonko u jednomintervjuu.
Iz braka sa suprugom Mirjanom Zvonko ima dvoje djece, sina Sigmunda i dvije godine mlađu kćerku Evelinu.
– Moja djeca su veoma muzikalna. Sigmund je završio muzičku školu, odsjek klavir, dok je kćerka bila više zainteresovana za medicinu. Niko od njih se profesionalno ne bavi muzikom, a život ih je odveo u druge vode. Radujem se svakom trenutku koji provodimo zajedno – otkriva autentični klasik tamburaške muzikekoji se još 1980. godine sa svojom porodicom preselio u Suboticu čime se na neki način vratio svojim korijenima.
– Nedostajala mi je akustika maternjeg jezika, bio sam se zasitio buke i tempa koji prati život u velikom gradu. Kada su moja djeca prohodala i počela da idu u obdanište, tada sam uvidjeo da uBeogradu neću moći još dugo da opstanem jer mi nije odgovaro ritam života koji prestonica diktira. Zbog toga sam odlučio da odem na sjever Bačke i danas kada se osvrnem nije mi žao što sam donio takvu odluku. Cijeli život pokušavam da živim finije i jeftinije – kaže Zvonko koji je ponosni deda unuka Nine iAleksandra koji žive u Sjedinjenim Američkim Državama i unuke Sofije koja sa tatom Sigmundom živi u Rio de Žaneiru.
Period kada je pisao pjesmu „Maro Marice“ danas je daleko iza njega.
Maro Marice
Kad sam bio vojnik u tom SomboruVrac'o sam se u kasarnu pred zoruKroz prozor spazih jednu curicuKako sije od muslina bluzicu.Maro, marice, mlada krojaciceIzgore mi moje srce za tobom.
Sedela je za masinom, sila jePitali je oficiri, cija je.Ne pitajte oficiri, cija jeVodicu je mojoj kuci, moja je.Maro, marice, mlada krojaciceIzgore mi moje srce za tobom.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.