Ko bijaše Pivljanine Bajo?

O ovom pivskom harambaši pisali su Luka Grđić Bjelokosić u Bosanskoj vili, Milenko Vukićević u Iskri, Tomo Lješević i Marko Vujačić u svojoj knjizi Znameniti crnogorski junaci. Neki podaci o Baju mogu se naći kod Vuka Stefanovića Karadžića i Andrije Kačića Miošića.

O Baju je prvi pisao Jovan Tomić na osnovu mletačkih izvora u Prosvetnom glasniku od 1901. godine.

Više radova o Baju napisao je Jovan Ćetković u Slobodnoj misli. Poslije Drugog svjetskog rata poznati srpski istoričari: Boško Desnica, Gligor Stanojević, Risto Kovijanić, Miloš Milošević i drugi objavili su o njemu manji broj radova. Bajo je najopjevaniji srpski hajduk.

Godine 1635. rođen je Bajo Nikolić Pivljanin. Neki istoričari smatraju da je rođen i prije i da je živio oko pedeset godina. Bajo Nikolić, vrlo često Bajo Pivljanin, pominje se kao Bajo „da Piva”.

U trećoj knjizi Srpskih narodnih pjesama (bečko izdanje, 1846), Vuk Karadžić je zapisao da se u Perastu pričalo da se Bajo zvao Nikola Serdar. Vuk je tvrdio da mu je kršteno ime bilo Nikola, a Bajo nadimak.

Navedene podatke Vuk je zabilježio od Simeona Milutinovića Sarajlije (Čubro Čojković). U svim dostupnim izvorima vodi se kao Bajo Nikolić ili Bajo Pivljanin.

Možda je Nikolić patronim, što bi značilo da je izvedeno od očevog imena. Pošto nije utvrđeno kršteno ime Bajova oca razmišljalo se da mu se dodijeli više prezimena (Blečić, Ruđić, Bajović, Ivanović). Treba znati da bratstvo Nikolića i danas živi u Bajovom mjestu rođenja.

Homer u svome epu Ilijada tvrdi da među Grcima i Trojancima nije bilo boljeg junaka od Ahila. Andrija Kačić Miošić (1706 –1760) u “Pismu kotorskih vitezova” govori da nije bilo boljeg junaka od Baja za četvrt vijeka trajanja Kandijskog rata:

“Zmija biše Nikolić serdare,

Kamo vitez Janković Stojane:

Pridivkom se Bajo zovijaše,

Često turske glave osicaše.

Velikoga rata od Кandije

Ne bijaše žešćeg mejdanhije;

Кrajinu je tursku porobio

I mejdane mnoge zadobio“.

Кo je bio Bajo Pivljanin svjedoče Njegoševi stihovi u Gorskom vijencu:

“Tri serdara i dva vojevode

sa njihovo trista sokolovah,

soko Bajo sa tridest zmajevah,

mrijet neće dok svijeta traje:

dočekaše Šenđera vezira

uvrh ravne gore Vrtijeljke

i klaše se ljetni dan do podne.”

kao i stihovi Đura Jakšića, Nikole I Petrovića, te stihovi Jovana Sundečića u pjesmi Кula Baja Pivljanina iz 1877. godine.

Bajo je poginuo na Vrtijeljci 7. ili 8. maja 1685. godine. Predočavamo nekoliko podataka koji se tiču njegove pogibije.

Кrenimo redom. Simeon Milutinović Sarajlija u svojoj Istoriji Crne Gore iz 1835. godine bitku na Vrtijeljci i Bajovu pogibiju veže za drugi napad Mahmud-paše Bušatlije na Cetinje.

U Povijesnici Crne Gore iz 1850. godine Milorad Medaković veli da se bitka dogodila 1623. Dimitrije Milaković u Istoriji Crne Gore iz 1856. godine tvrdi da je Bajo Pivljanin poginuo 1690. godine, jer se, po njemu, bitka na Vrtijeljci odigrala te godine.

Za razliku od prethodnih, Pavel Rovinski i Đ. Popović uzimaju 1692. godinu. Ovu godinu prihvatio je i arhimandrit Ilarion Ruvarac, i još jedan broj istoričara poslije.

Nema sumnje da se Bajova glava skrasila u Carigradu. O tome svjedoče dubrovački izaslanici Dživo Sokročević i Marin Crijević, koji su sredinom 1685. godine boravili u Carigradu.

Evo izvještaja njihovog boravka: “Uokolo predvorja palate sto osamdeset hajdučkih glava na kolju, trinaest zastava i dva doboša, koji su im oduzeli i četiri živa hajduka sa sindžirima oko vrata. Na jednoj od glava bio je prikačen komadić papira kako bi se znalo da je to glava Bajova. Njegovu smrt su sa najvećim zadovoljstvom primili čak prvi ljudi na dvoru, jer je njegova ličnost bila veoma cijenjena,” (Radovan Samardžić, 1978: 112).

O ostatku Bajovog tijela i mjestu sahrane pisali su Ljubomir Nenadović, Jovan Erdeljanović i još neki drugi, koji kažu da je sahranjen ispred Vlaške crkve na Cetinju. Tu se nalaze dva stećka ispred kojih su sahranjeni Bajo i njegova žena Manda, čije se porijeklo ne zna. Međutim, narodno predanje govori da je od Čengijća iz Gacka, ili iz Boke, katoličke vjere.

Utvrđeno je da je Bajo imao sinove: Vuka, Jovana, Simeona (kršten u crkvi Sv. Ilije u Zadru 5. februara 1676. godine) i Marka. Bajo je imao dva brata Dimitrija i Petra. To svjedoče dokumenti, iako narodno predanje pominje Stevana i Nikolu.

O Baju, njegovim sinovima, njegovoj braći i posjedima u hercegnovskom kraju mogu se naći podaci.

Dimitrije, četovođa i harambaša, vjenčao se sa Anom Janković, sestrom Stojana, Ilije i Zaviše, 17. januara 1675. godine u crkvi Sv. Ilije u Zadru.

Petar se vjenčao 5. februara 1676. sa Savom Magazinović. Pretpostavlja se da su se Bajovi sinovi i braća odselili u Zadar. Po nekima preselili su se u Užički kraj. Bajovim potomcima, smatraju se, međutim, Bajovići iz sela Bezuja u Pivi.

Jedan broj naučnih radnika vezuje Simeona Milutinovića Sarajliju sa rodbinom Baja Pivljanina.

Trifun Đukić tvrdi da je „Porodica Milutinović porijeklom iz Crne Gore, iz sela Dragovoljića, nadomak Nikšića, odakle se pradjed odselio nekuda ka Užicu, a odatle ka Sarajevu. Majka pjesnikova, porijeklom je takođe otuda – bila je praunuka slavnog harambaše Baja Pivljanina“, (Trifun Đukić, 1918: 140).