Nekada, u ona davna vremena, biti intelektualac značilo bi da si morao „odrati dupe“ za sticanje naučnih zvanja i diploma. Rijetki su sticali zvanje univerzitetskih profesora, dok je „krem de la krem“ od navedenih dobijao titule akademika i ljudi koje je običan svijet, na ulici ili u prodavnici, pozdravljao skidanjem kape i odavanjem dužne počasti.
Danas biti intelektualac, univerzitetski profesor ili akademik, znači biti lojalan partiji, ne talasati i ne udarati gdje ne treba. Ako te partija pozove, treba skočiti i obilaziti kružne tokove u gradu, sa namrštenim izrazom lica glumiti veliku mudrost, klimati glavom i smješkati se na sve ono što kaže „veliki vođa“.
Tužno je danas biti intelektualac. Sa razvojem društvenih mreža i slobodom govora, gdje je svakom „retardinju“ dozvoljeno da iznosi svoja nepismena i neuka zapažanja, psuje milu majčicu onome ko je nebrojeno puta školovaniji i pismeniji od njega, biti intelektualac znači biti spreman na svakojaka javna poniženja.
Međutim, zar takav usud nije pratio intelektualnu elitu u svakom društvu koje je potonulo u diktaturu, samovolju i njegovanje kulta ličnosti „nepogrešivog vođe“?
Da li je teže biti intelektualac u vremenima inkvizicije, komunističke diktature ili danas, kada se, ipak, svako može slobodno oglasiti?
Kukavičluk nikada nije bio na cijeni. Posebno kod onih koji se kite naučnim titulama i zvanjima. Nepismenog i neukog čovjeka nije teško prevariti i podvaliti mu „m.da pod bubrege“. Ali, kada na očigledna nepočinstva, marifetluke i kriminal vlasti kao nijemi ćute akademici, profesori i studenti, onda se to komotno može nazvati nezapamćenim beščašćem. I dokazom da je to društvo potonulo na dno.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.