Danas je takav dan, volim mu blagost i titravu svjetlost po krovovima i rijeci. A popodne mu dočekam u prijatnoj tišini svoje sobe i sjaju jednog drugog svijeta, onog koji je tkan u nečijoj mašti i koji je zgusnuo i neko moje osjećanje i doživljaj.
Ponovo mi se na dlanove naslanjaju rubovi Sitničarnice Gorana Petrovića. I onda njegova Palmotićeva ulica je moja Glišićeva, u kojoj i ja svakodnevno, doživim neko malo otkrovenje, bilo da je ono u krošnji, ili u kretnjama prolaznika, ili u nekoj zamisli koja mi, ko zna odakle, prohuji mrežicama, pružajući osjećanje čuda.
Osjećanje dovoljno, kolika je i dužina ove uličice, da se u meni razvije radost što baš tu mogu stopiti svoje korake sa koracima piščeve junakinje i osjetiti ljepotu njenog sjećanja i moje stvarnosti koje su prepletene. I ti perceptivni prepleti moje obične korake učine krilatim, divlje trešnje i vrtove pored malih kuća mjestašcima gdje se mistično i osjetljivo ljubavno sjedinjuju.
Kod srećne ruke
U Petrovićevom romanu, koji najmanje dva puta u životu treba pročitati, otvara se lepeza aritmetike čitanja.
Čitanje u dvadeset prvom vijeku postaje jedan oblik aristokratskog hobija, poput jahanja ili balskog plesa. Vještina čitanja, koja podrazumijeva sporo vrijeme i odstranjenost sebe, omogućava da se zaljubite u lik, da se zanesete idejom od koje mogu biti uljepšani sati mjesecima.
Čitanje se uči kao i sve drugo, ubjeđuje nas vrlo uspješno junakinja; prvo naučimo da vrijeme usporimo, pa da sebe uprisutnimo kao glavnog junaka i da grafitnom olovkom podvlačimo misli kao da su iz naših moždanih zavijutaka izvučene u redove i aleje.
Poneko postavi sebe na naratorovo mjesto pa se prepire sa likovima, ili mu izmijeni deskripciju i druga čudesa načini od napisanog, i zapljeska samome sebi kako se samo dosjetio. Onda dođe i onaj trenutak kada umiješ da se sjediniš sa tekstom, nagađaš šta bi moglo biti u sljedećem poglavlju ili na samom kraju.
I u tom kolopletu, pisac za kraj iz rukava izvuče postupak otvorenog djela i ti okrećeš safijansko izdanje knjige i dugo sa lukavim smiješkom posmatraš naslov, pa kraj, i misliš: Eee, tu si, ulovio sam ti ideju. A šta je naslov?
Kada su Umberta Eka pitali šta znači Ime ruže, naslov njegovog romana, on je rekao da ne znači ništa. Mi, naravno, ne želimo da povjerujemo u to, zato što naslov gotovo nikad nije nijem; on ili govori, ili se izbrblja, ili prećutkuju.
Pravo je poetsko porijeklo naslova Petrovićevog romana, ima zvučanje stiha, ima ritam u tri i u prvoj riječi, i oni nagovješćuju sve veze, korespondencije vidljivog i nevidljivog, pojavnog i numinoznog, maštanog i zbiljskog, i iz tog niza trezveno nas prene kod, prijedlog uz sreću i asonantno e, koje prevedi spontano iz fonetskog u emotivno-refleksivni svijet, i eto ti sreće u rukama. I sve to osjetimo na vršcima ljubičastih prstiju, u blagom rumenilu obraza i sjete što se bliži kraj – stranice nestaju, a milina, što si bio u stanju da te ta ljepota dotakne, zanosi.
Genis je tvrdio da je svaki čitalac palimpsest koji čuva tragove svega pročitanog, i ne samo da ih čuva nego se njima i koristi na način da pročitana knjiga postaje igra staklenim perlama, koja nudi na hiljade preliva, odnosno značenja.
Adam, junak romana, izlazi iz jedne stvarnosti, prelazi u drugu, pa izmiče iz obje i čitalac ima silnu potrebu da ih osjeti i kožom i nepcem, i mirisom, i nekim šestim čulištem. A ja imam osjećanje, da sam se jako, vrlo jako, u nekoliko ovih popodneva približila svom bitnom, pravom unutrašnjem životu, ili dubokom nagovještaju šta moj život može biti, još uvijek.
Slavica Malić, profesorica
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.