Predhodno samo kratko da objasnim kako smo Dinko, Dragoslav i ja počeli da se družimo. Godinu dana ranije konkurisao sam na odsjeku filmska režija na FDU, i nisam bio primljen. Toliko sam želio da upišem režiju, da sam krenuo da slušam predavanja sa momcima sa prve godine koji su bili primljeni. Obožavaosam filmove i u isto vrijeme studirao Opštu književnost na Filološkom fakultetu. Ne znam ni sam kako sam uklapao i stizao na predavanja na oba fakulteta, ali funkcionisalo je.
Upoznao sam sve momke sa klase režije koji su bili primljeni, a medju njima su bili Dinko, Dragoslav, Miloš Pavlović Paja i Mihajlo Stanić sa kojima sam se intenzivno družio i vam škole. Išli smo zajedno popodne u Kinoteku ili neke druge beogradske bioskope kao što su bili Kozara, 20 Oktobar, Partizan itd. Dinko Tucaković I Dragoslav Bokan su bili mladi intelektualci sa apsolutno fotografskom memorijom. Pamtili su sve što bi pročitali ili što bi gledali do najsitnijih detalja. Dinko je bio kao neki čudesni “gugl” pretraživač koji je odmah mogao da po godinama izlista filmografiju gotovo svakog poznatog reditelja, kamermana, scenariste, montažera.
Išli smo kod njega vozom u Sarajevo kako bi nam pokazao tamošnju Kinoteku u kojoj je odrastao. Sećam se da je mene i Dragoslava smjestio u urednu gostinsku sobu iz koje su se kroz prozor vidjela maglovita brda okoline Sarajeva. Preko dana smo nas trojca pješačili Sarajevom, slušali od Dinka tajne toga grada, jeli tulumbe i naravno išli da gledamo filmove u Kinoteku. Jedan od filmova koji smo gledali bila je “Uličarka” Valerijana Borovčika.
Taj film je i dan danas na mojoj listi omiljenih filmova. No ono što su Dinko i Dragoslav pričali poslije projekcije, bilo je čudesno intelektualno iskustvo. Govorilo se o romanu Mandijarga, francuskom novom romanu, modernoj estetici filma, Borovčikovoj filmografiji o kojoj je Dinko znao sve. Čak je i gledao sve opskurne Borovčikove rane filmove kao što su “Goto” i “Životinja”.
On bi ih opisivao tako precizno sa dubinskom analizom pojedinih kadrova, da sam imao utisak da sam i sam gledao te filmove. Vratili smo se u Beograd i nastavili da se družimo. Godinama sam pratio Dinkov rad, često bio kod njega u kancelariji u Kinoteci u Kosovskoj, smatrao sam ga kao i Dragoslava za vrhunskog umjetnika intelektualca. Bilo mi je krivo kada sam saznao da je preminuo onako iznenada. Hvala mu zauvijek za divna tri dana u njegovom Sarajevu.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.