Iz našeg ugla

Bora Čorba, pjesnik gorke stvarnosti

Davno sam upoznao Boru Đorđevića, poznatijeg kao Boru Čorbu, još krajem sedamdesetih u Domu Omladine u Beogradu. 

Vladimir Đurić Đura
FOTO: GORAN ŠURLAN/RAS SRBIJA

Tada sam se družio sa Momčilom Bajagićem Bajagom koji je preko noći postao član “Riblje čorbe”. Vidio sam ih obojcu kako nose gitare u holu Doma Omaladine koji je bio bukvalno preko puta moje kuće u centru grada.

Par dana prije toga Bajaga je bio kod mene u stanu zajedno sa Srletom pankerom i svirali smo jedni drugima sopstvene pjesme. Vidjevši ga sa Borom Čorbom koji je već postao mega popularan sa hitom “Lutka sa naslovne strane” znao sam da ga čeka fantastična karijera. Riblja čorba je prosto bila bend koji je morao da se zakuca na vrh domaćeg rokenrola. Tada sam se pozdravio i upoznao sa Borom.

Bajaga mu je rekao da sam vrlo talentovan autor. I Bora me je zapamtio, često smo se viđali na gradskim promocijama knjiga, koncertima. Jedna od mojih prijateljica se zabavljala par mjeseci sa Borom, bio sam u stvari ljubomoran na to. Kasnije sam Boru sreo na promociji mog romana “London”, kada je došao i rekao mi da je to jedna od njegovih omiljenih knjiga. Kupio me je tada za cijeli život. Razgovarali smo često u kafani “Kod Toze Grka”, gdje je stalno sjedio u bašti. Pio je puno piva i volio da priča.

Jako sam ga cijenio kao pjesnika gorkih stihova, nekoga ko je bio u poeziji ono što je bio “crni talas” u filmu, surovi realista. Kada bi sa njim neko razgovarao ne bi imao utisak da je pred njim velika jugoslovenska muzička zvijezda, više je volio da bude kafanski filozof. Svirao sam devedesetih u vrijeme Slobe i Mire u restoranu “Pilence”, a poslije je Bora bio specijalni gost. Recitovao je svoje najnovije stihove upravo o pomenutoj cvjetnoj dami, a ljudi su plakali od smijeha.

Godinama kasnije povremeno sam radio sa njim intervjue za novinu “Blic”. Posljednji intervju mi je dao u nekoj kladionici neposredno pošto je upoznao jednu zanimljivu djevojku iz Slovenije, čiju je tetovažu nacrtao na mišici. Bili su negdje, na primjer na Maldivima i on mi je dao fotografiju na kojoj se vidi golišav do pola, preplanuo sa vidljivom tetovažom. Kasnije mi se javio poslije promocije knjige o Zravku Čoliću koju sam napisao, bio je jako nesrećan zašto nisam njega nigdje pomenuo u knjizi, a uradio je nekoliko važnih pjesama za Čolu. Bila je to moja greška i propust. Rekao sam da ću ispraviti ako bude još koje izdanje.

Pokušavao sam par godina prije njegove smrti da ga nagovorim da uradimo veliki intervju koji ću možda pretvoriti u knjigu o njemu. Rekao mi je da je zainteresovan i da ćemo pričati kad se vrati u Beograd iz Ljubljane. Otišao sam na odmor u Grčku i tamo saznao da je Bora preminuo, tako nisam mogao da odem na sahranu.  Nekako je prebrzo sve to bilo. Na žalost.