Iz našeg ugla

Đorđe Marjanović, sjajna zvijezda

Veliki pjevač Đorđe Marjanović imao je zaista čudnu sudbinu da posljednju trećinu svog života živi sa posljedicama teškog moždanog udara, koji ga je zadesio 1990. godine prilikom koncerta u Melburnu, gdje je bio gost Lepe Brene.

Vladimir Đurić Đura
FOTO: GORAN ŠURLAN/RAS SRBIJA

Umro je 2021, od posljedica korona virusa.

Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka bio je u punom zamahu, a karijeru je uporedo gradio u bivšoj Jugoslaviji i Sovjetskom savezu. Bio je obožavan kao pjevač do te mjere da je ponekad policija na konjima morala da rastjeruje poklonike ispred hala u kojima je nastupao.

Ja sam ga lično upoznao 2004. godine, kada sam sa svojim “Mornarima” snimio novu verziju pjesme “Marina, Marina” , koju je davno pjevao popularni Roko Granata. Tada je Đorđe ušao u studio poslije punih 35 godina pauze. Posljednju pesmu snimio je 1969. Godine.

Bila mi je velika čast da snimim duet s legendom Beograda i naše popularne kulture, Đorđem Marjanovićem. Kao klinac bio sam “đokista”, njegov obožavalac. Srećan sam što sam imao čast da s njim pjevam duet. Bilo mi je jako dirljivo i prosto sam se naježio kada je Đorđe staračkim, ali još uvijek vitalnim glasom zapjevao: “Marina, Marina, Marina, zar ne znaš da volim te ja”.

Pjesma je izvedena na oproštajnom koncertu Đorđa Marjanovića u “Centru Sava”, 30. maja 2004. godine. Na koncertu su uz Nadu Pavlović i njen bend, koji su pratili Đorđa čitav koncert, učestvovali i “Riblja čorba”, Nele Karajlić, “Jarboli”, “Đura i mornari”, Prljavi inspektor Blaža” – muzičari koji na određeni način njeguju muzički pravac čiji je Đorđe pokretač. U pitanju je performans na sceni koji prati muzičke numere.

Đorđe je uvijek dodatno glumio tokom izvođenja pjesama. On je bio izvrsnog sluha i odlično je pjevao, ali bez dodatne glume njegovi nastupi nikada ne bi bili tako ubjedljivi.

Legendaran je jedan od njegovih prvih nastupa na sceni Doma sindikata, kada je skinuo svoj sako, vitlao ga rukom oko sebe i konačno bacio u publiku. Đorđe je bio jedan od pionira performera pop muzike, koji je intuitivno znao da je njegov muzički nastup organski povezan sa publikom. Zvijezde rokenrola su kasnije pretjerivale u sličnom zanosu, mnogi su se bacali u masu, kako bi ih ona nosila na rukama. Đorđu se više puta dešavalo da ga čak i na ulici ushićeni obožavaoci dignu visoko i nose poput nekog vlastodršca.

Često sam kasnijih godina posjećivao Đorđa, uvijek je tu bio prisutan ili njegov sin Marko ili asistent Vlada Kajlović. Pošto Đorđe nije mogao da govori, on bi nekakvim nemuštim jezikom odgovarao na pitanja, ali bi odgovor bio dosta jasan. Tako sam par puta uradio intervjue sa njim koje sam objavio u “Blicu”. Posebno se sjećam jednog ljeta kada smo ja, Nina i Nikola bili u Budvi gosti muzičkog festivala. Đorđe i Vlada su bili tamo svako veče, pa samo sjedili sa njima za stolovima u publici. Đorđe je prosto uživao da sluša izvođače na sceni, a često su mu prilazili ljudi da potraže autogram ili gospođe da ga prosto zagrle i poljube.

Bio sam na proslavi njegovog osamdesetog rođendana, koji je upriličio u jednom klubu u Beogradu, gdje je pozvao svoje najvjernije fanove. Bilo je neobično vidjeti preko stotinak dotjeranih starijih gospođa, koje su došle na njegovu zabavu, sve odreda članice Đorđevog fan kluba, od čega je najmanje pola njih govorilo ruski. Đorđe ih je čitavo veče grlio i ljubio, nasmijan i presrećan.

Nije mogao da govori, ali je, čudesno, mogao da pjeva. Kada bi mu dali mikrofon, on je zapjevao “Ko nekad u osam prođem ulicom tvojom”, dame su pustile suze, a Đorđe je besprijekorno zviždao čuvenu melodiju. Djelovao mi je tada kao nekakav rijedak srećnik koga vjerna publika obožava i onda kada njegova snaga posustaje. Sjajna zvijezda koja vječito sija.