Bio mi je profesor režije početkom osamdesetih dok sam studirao dramaturgiju na FDU. Imao sam sreće da mi je Žika bio profesor čak tri godine tokom studiranja i da sam sa njim razgovarajući proveo jako puno vremena. Istovremeno scenario mi je predavao Nebojša Pajkić.
Neobično je bilo da nas je na mojoj klasi dramaturgije (1981/85), bilo svega troje, 2 djevojke Mira Aćimović i Ana Paljić, te ja, jedini muškarac. Žika nam je od druge godine predavao filmsku režiju. Ideja je bila da na kraju druge godine kao klasa snimimo zajednički kratki igrani film, kakva je bila praksa.
Studenti dramaturgije su godinama pre toga snimali taj kratki ispitni igrani film na formatu Super 8, kojim su se snimali amaterski filmovi. Naravno po scenariju koji bi čitava klasa odabrala. Žika je 1982. godine prvi put počeo da predaje režiju samo nama na dramaturgiji. Budući da je bio poznati opozicionar, jedan od kreatora Crnog talasa u Jugoslovenskom filmu, neko nije dozvolio da bude profesor studentima režije na FDU, ali dramaturzima je mogao.
Ja i moje koleginice smo na jednom času odabrali da radimo film po mom scenariju “Putovanje sa Kleo”. Žika se složio. Ja sam mu predložio da film snimamo bar na formatu šesnaest milimetara, da bi taj film zaista ličio na kratke profesionalne filmove. Rekao sam mu da sam na amaterskim fomatima u životu snimio nekoliko filmova i čak dobijao nagrade, insistirao sam da kod nadležnih na FDU pokuša da izdejsvuje 16 mm kameru i traku. Rekao je da će probati.
Na sljedećem času rekao je da ima lepe vesti, ali da nije dobio 16 milimetarsku traku, već sat vremena 35 milimetarske trake, na kojoj su se inače tih godina snimali profesionalni filmovi. Traka je bila crno bijela, al ja sam to posebno cijenio. Moja klasa je režirala film, Žika je bio supervizor, snimanje je trajalo skoro osam dana i snimili smo kratki igrani polusatni film sa Milutinom Petrovićem i Vojkom Čavajdom u glavnim ulogama. Žika je naravno iz sjenke režirao taj film, koji je poslije godinama prikazivan studentima režije kao nastavni film.
Ja sam tom filmu dao svoju pjesničku notu, a Žika čarobni neorealizam. Moja privilegija je bila ta što sam često dolazio na Akademiju na časove kod Žike Pavlovića, a da su moje koleginice bile bolesne, pa je on predavanje držao samo meni. U stvari smo razgovarali o svemu, o filmskoj umjetnosti, njegovim prijateljima književnicima poput Vidosava Stevanovića, Filipa Davida, Mirka Kovača. Obožavao sam njegov film “Kad budem mrtav i beo” pa mi je prepričavao anegdote sa snimanja. Često smo razgovarali na temu “ružne umjetnosti” za koju je bio ekspert i o kojoj je pisao u studijama “Flogiston”, “O Odvratnom” i “Balkanski džez”. Imao je te nekakve čarobne sede brkove i oštar pogled, bio je tvrdokorni realista, a moje misli su bile u oblacima.
Naučio sam od njega mnogo praktičnih stvari koje se tiču filma, a kad sam završio akademiju ponekad sam odlazio kod njega kući u ulicu Majke Jevrosime. Imao je na zidu kolekciju pištolja i revolvera. Uvijek je bio za revoluciju. Za mene je smatrao da živim u mitskoj stvarnosti.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.